SJEĆANJA DESETGODIŠNJAKA

Nakon 53 godine teško se prisjetiti svih pojedinosti ratnih zbivanja. Svi događaji odvijaju se pred očima kao TV serija kojoj nedostaju pojedine epizode.
Ipak iako tada dijete od deset godina, mnogo sam sa više interesa pratio događanja nego što su za ovog Domovinskog rata desetgodišnjaci bili u tijeku svih zbivanja. Rado sam slušao starije, njihove razgovore a ponekad vijesti na nekom zastarjelom radiju. Dodatna zabrinutost djeteta nastajala je za svakog zračnog napada na Zagreb jer je otac bio u Civilnoj zaštiti i dužnost mu je bila nadzirati pojedini sektor grada.
Prava ratna događanja osjetili smo tek tada kada u Gračanima započinju sukobljavanja jedne vojske koja se povlačila dolinom ispod Sljemena prema zapadu i druge vojske koja im je presjekla kolonu. Majka je nas troje djece sakrivala tih dana po raznim podrumima i šupama, a sama je nosila hranu i prenosila vijesti ocu i nekolicini mještaana koji su se povukli u neki napušteni kamenolom, a da mi to nismo ni znali.
Prvi susret s Partizanom za mene je bio šok. Visoka Ijudeskara samo u donjem rublju dugačkih gaća sa dugačkom zastarjelom puškom u ruci pije vodu na uličnoj pumpi. Promukli glas otresito pita: "Mali, ima li tu švaba ?"
Što sam u strahu odgovorio, ne znam. Mislio sam da on sigurno zna da sam u Poglavnikovu vilu u Gračanima nosio mlijeko.
Drugi još veći strah proživio sam kad su me poslali u trgovinu,a ja sam trčeći niz ulicu naletio na dugački red poslaganih mrtvaca mimo kojih sam morao proći. Trgovinu dakako nisam ni vidio a da užas bude potpun, htijući što prije drugim putem stići kući pokušao sam se povesti na zaprežnim kolima i tek tada spazio da su i ona puna mrtvaca koje su vozili uz našu kuću u šumu vjerojatno da ih pokopaju.
Kako je otac bio od mjesnog odbora zadužen kao higijeničar da sa sumještanima pokapa mrtvace i lešine rijetko je bio kod kuće, a jednog dana umalo se nije ni vratio jer je jedna usijana partizaska glava naredila da njega i nekoliko drugih strijeljaju, jer da pokapaju neprijatelje - švabe. Svezani žicom i čuvani od naoružanog stražara imali su sreću da je na konju naišao neki viši oficir kojem su uspjeli dokazati da im je to naređeno od Komande grada te su uz nekakvu njegovu potvrdu mogli nastaviti posao.
Svakako nas je teško kao djecu pogađalo kad smo na vlastite oči gledali strijeljanja stotinjak metara od naše kuće. Dvadesetsedmorica su tu preko potoka bili i sahranjeni. Druge dvije masovne grobnice od 50 i 60 pokopanih svega su dvijestotinjak metara od naše kuće. Oko 150 pokopano ih je petstotinjak metara dalje u šumi. Sva smo ta mjesta sa strahom često obilazili,a kao djeca usudili se potajno nekad i ostaviti po koji cvijet dok nam stariji nisu rekli da je to opasno. A da je zaista bilo opasno shvatili smo kad je vjerojatno milicija u blizini tih grobnica razbila prekrasno veliko Raspelo koje su kasnije mještani potajno prenijeli u naš podrum. Uz to veliko Raspelo toliko smo se puta mnogi okupljali na molitvu da što prije rat završi.
Našu je kuću ubrzo zaposjela neka partizanska jedinica. Vojnici u jednoj, oficiri u drugoj a nas petero u trećoj prostoriji. Zašto baš u našoj ne znam ni danas. Možda zato jer je stric bio ustaški tabornik koji je partizane dočekao u svom dijelu kuće sa još jednim mladićem koji se preobukao u žensko. Čudom ništa mu nisu učinili vjerojatno zadovoljni novim časničkim odijelima na kojima su samo promijenili oznake.
Oca su jedne večeri prisilili da jednu veću jedinicu vodi na Sljeme navodno da čiste šumu od "Križara". Kako na Sljeme vodi planinarska staza u vidu serpentina upozoravao ih je da se čas drže lijeve čas desne strane ponovno su mu prijetili oružjem, jer da ih želi negdje strovaliti u noći.
Školovanje nam je tih ratnih godina bilo kojekakvo. Najprije nam školu uzme jedna vojska, pa kad ova ode dođe druga da bi nastavu imali po trgovinama i na kraju rata u školskom dvorištu pod vedrim nebom.
Evo u nekoliko redaka onoga čega se još danas sjećam i što je zbog različitih razloga ostalo duboko urezano u pamćenje tadašnjeg uplašenog djeteta.
Stanislav Haramija sada župnik u Sibinju kod Slavonskog Broda